Ljubavna pjesmo, puna slatke smrti,
sa svakom ljuskom utrnulom što pada od naših bijelih tijela,
koja su žudna gorkog i strašnog milovanja,
sa svakim isušenim zglobom moraš rasti, rađati,
sve dok se konačno ne utopimo, pohlepno srčući;
slušaj se pjesmo, to si ti odlučila da ideš na kraj svijeta,
do slike svojeg lica, nikad viđenog, jedva slućenog,
lica koje šapuće zapovijed svojim lijepim, nasmijanim usnama,
jer iza leđa nam smrt i pustoš plešući,
ko svaka jabuka što nosi svojeg crva.