Oh bože, što me to muči naša muka,
dva tijela duboka a tako razdvojena,
toliko jedna da ne treba im sjedinjenje,
još samo tren su mlada, svijetla i tragična,
tijela što su usprkos mrtvoj trci znala da se vole
te tvoje lijepe, tako hrabre oči,
što su uz očaj i prezir pošle samo za istinom,
do kraja ću ih nositi na svom putu,
do kraja one će meni gledati otvoreno
evo me spremna da od njih i zadnju bol
primim još samo uz osmijeh i predanje,
jer nema nego rana što sad spava među nama,
i sa svim drugima što su od iskona napušteni,
ne dam svoj san da se pretvori u glinu:
umrli, beskućni, što leže na ulici,
razrovanoj ko utroba što je pobacila,
a ja. na zemlji, s travom smrzlom među prstima,
grizem grudu ko tvoje ispružene usne