Svjetlost, zajednička, što oblijeva
i veže u jedno sve strane ove knjige,
još odiše cjelinom, živim i zdravim,
drhtajem oka, rukom, svim što miriše;
trenutak kasnije,
tek krhotina ovog čovjeka.
Još malo sjaja oštrice u moždanima,
kratkih munja evo mu još zabilježenih
rezom, crtom, slovom, drugom dobu već zagonetnih,
zasad se poput glazbe mogu otpjevati,
no ipak posve netočno;
i po već besmislenom tu i tamo bljesne,
ko brid prstena na ruci mrtvaca
do kojeg sunce dopire kroz raspuklinu:
čas još u dubini žari.
Vrijeme se obrće, još malo u znanju svojih,
pod uzglavljem sjećanje, zabit nepostojanja,
dvije nečitljive mrlje na stranici, vlažne, raspadanje.
Tiha knjiga, 1980.