Ja sam vuk.
Ja sam – Šakal.
Nitko još ne zna.
Još se s mene ljušti ljudska ljuska.
Još vonja milosrđe, ali se ono ne odnosi
ni na kog posebno.
Sa mnom noću spava jedna ljudska žena,
i ne zna kako kraj nje diše Ono.
Nije čovjek i nije životinja.
Ima oči tako nevine, kao vjeru.
Strašno je star.
Slušam kako noću po stanovima
zavijaju zatvoreni psi.
Svi se pitaju što im je.
Smješkam se.
Studen je
od neke druge tvari.
Upija sve od čeg su oni topli.
To nije smrt.
To je drukčiji vječni život.
Ni strah, ni nada.
Otići ćemo u čoporu
i biti mrski.
I sloboda je ledena.
Nitko ju ne izdrži.
Beskraj – ne drži čovjeka.
Slobodan Šakal je čudovište
i treba ga ubiti.
Nakon smrti sve je dopušteno.
Šakal se pojavljuje iz drugog svijeta.
Ispadanje iz povijesti, 1996.