I. Ne sabire se tama...
Ne sabire se tama po zakutcima, pa ona je
bitni dio našeg svjetla! Ne drhte na mrtvom
listu znakovi, nego ono što je treptalo
između njih: to ostaje, to nestaje!
Pa i ta strašna smrt, od koje zdravo žive
udovice i pjesnici, gradi tako postojanje
svojom uspomenom, jer prođe. Nisu rane
spomenari, jednom zaustavljene u prošlosti: one
mijenjaju sve i sve što u njima stoji mijenja se
pod svjetlom boli; to će uvijek biti.
Taj krug – ima svoj mrak. Da nije tako,
ne bi nam trebali grobovi. Meni neka je
ljubiti samo onaj što se s mrakom mijenja,
djecu hrani mirom i svjetlošću, ako takvih
u nas uopće ima. Plitko pokopani,
leševi što vriju pod zemljom i vuku krv, nalik su
konačnom porezniku koji odvodi zadnju kravu i
skida krov vampiru, od kog se branimo
češnjakom i živom vodom, pokrštenom
smrću svih što su i dalje htjeli stajati u svjetlosti.
Ali naš nutarnji krst, i on, ako se ne obnavlja,
odlazi u to podzemno vrijeme, koje iznova
vapi za spokojem i za novom mukom,
čineći usput zlo kao nešto prirodno.
Tko pripada samo jednoj slici, ne može
znati čovjeka, taj ne mijesi kruha.
Naša žuđena čistoća bit je smrti:
ubijaju čisti,
oni su se otkinuli od svog zdvojnog čovjeka.
Ubiju nesmućeni: njih podupire
tek jedna čista slika.
VI. Mrkan
Na zadnjoj hridi gdje su me stjerali topovima.
Na istoj hridi gdje su izgubili more.
Evo me, u patetičnim godinama, svi bi
sav svijet, a dobiju svoj kamen. Stojim gol,
još za trenutak čvrst: dvije ruke, dvije noge,
prsni koš dobar, vrat još okretan, pet
metara visoko na stijeni, poda mnom
deset metara dubokog zelenila koje se
bijeli i nestaje u crno. Opisujte pisci to
more, spremno na moj skok! Što vam preostaje?
Između sunca i dubine topi se
vrijeme kao meduza, tek malo časa ostavljena
paklu i suši; prvih pola sata
volja za ljubavlju, drugih pola
kliktaj pred smrću, pa samo žeđ za hranjivom
vlagom soli. Tko nije sam, nema druge.
Velika jezo, tvari bogova. Između
tvojih živih nemani do mene dopire
žamor preko Aheronta. A ispod, u škrapama,
gladni ugibaju stari galebovi: umire se tamo
od gladi uzleta, za strmi skok u
još ništa, a ne što nema ribe!
Zamah krilima, onako sivi i dotrajali,
dva-tri zaveslaja po ljuskama otpalim od sunca,
pa bijeg natrag. Njima se još nije objavila
muževnost milosrđa. Lake im šuplje
kosti, ostatci perja i kljuna, sve nježno kao
trska, čekaju ono strašno prvo jugo jeseni,
kad će sve biti oprano za novu, novu i
novu čistu smrt. Klikćite, to je prirodno,
tu svira ništa kroz ništa, drevna frula
koju sad čujem i već padam, još znam
skok s pregibom, životinja, žudna ženke i
zavičaja i sklona zato metafizici:
tko nije drhtao?
A to je to isto more, ili: po njem
jednom su neki brodovi iz daljine donijeli slova;
ovo je divlji kamen: ili, od njeg su
nekoć podigli hram a potom je
sve opet ravno i samo površina,
po kojoj pribrano oko kliže, jer otkriva
što se to pod njom miče, ostaje zavazda
izvan vremena, jedina osnovica. Taj pogled
neka vreba, tu mu je dom.
VIII. Uskličnici
Da li bi meni pomogla i neka stvarnija sudbina?
Svi se trude oko zaborava ne bi li preživjeli
svoj sljedeći dan. Sve naše dostojanstvo
nema tijela za ovaj grč u suzama koji
ne zna kud će i bolje nam je, skupa s njim,
ne znati kamo ćemo. Prvo sam za istinu
a tek onda za skrušenost pred njom – tko me je
tjerao da imam tri doma i da za svaki
mislim kako je sav, da u svaki
dovučem sve što sam znao, a tek da onda
pitam zašto? Tu sam, svatko i nitko u
ovoj zemlji, s tri kuće spaljene, s deset
grobova neuskrslih u tri naraštaja, od
kojih je svaki bio hitac u vrijeme, a sad je
samo grob – i gdje nam je dnevno
negdje nešto što ne bi vapilo? Vidio sam
ljude vlasti, ljude u milosti muza i
ljude koji nisu htjeli jedan bez drugoga
– možda su oni moja pjesma? Svaki
svoj dan počinjem ni od čega, mislim
da mi je već i to blagoslov, svaki svoj dan
načinjem kao prognanik između
nepovrata i riječi koje bi možda naposljetku
znale razriješiti gušenje, čvor u grlu iza kojeg
se diže cijela povijest, osobna i one vrste;
pa zar ne vidite da nitko ne pjeva tako
da se pjeva? Pa zar ne čujete kako smo
još samo na Kamenitim Vratima i da
ne znamo što kome dati? Čekajte, čekat ćete,
upravo kao pjesnici koje prezirete, a na kraju
ostat će opet Vrata, molitva, ludilo ili svejedno.
Strah me je te ljepote! Unakažen sam! Nosit će me
na leđima kao Riberinog bogalja u košaqri, na
prosjačenje, skupa s ljudima mog jezika koji su ga
pronosili slovo po slovo, tri crte u kamenu,
dvije na cigli, neka glupa stara majka
koja je plakala! Tri stoljeća već grebem
po betonu, a sve je klasika!
pjevaj pjevaj zlato mamino
presvući ćemo ti svetu pelenicu u osvit zore
pa ćeš opet biti suho i puno voćne kašice
orno domovini i spremno pomokriti roditelje...
... Išla su trojica, a jedan je prijeteći molio
nek se ostane s nama, jer su na Dolcu
starci već obrstili smeće i jer su Sveta
Marija i Sveta Katarina već odzvonile,
a grad se spremao za noć između kurvi i Angelusa.
Pod zvijezdom,
mrak se okomito rušio na Liku, Kordun i Baniju
a u daljini blistali su Rim,
Aleksandrija,
Jeruzalem,
nestvarni.
Ispadanje iz povijesti, 1996.