Ludilo je – ponekad dobro.
Vide se stvari koje se ne vide.
Obične stube koje se svaki dan
penju na posao,
odjednom se zaokrenu,
vrti im se u krig ili krenu u koso,
u tko zna kakva nebesa;
već od starih vremena, sve tajne
prebivaju po tavanima, u potkrovlju; tamo za njih
uvijek ima skrivenog plača, tihog zajedničkog parenja
i pečata, daj mi, slatke krivnje i propasti
sve do nesvijesti, i naposljetku, Svjetlost.
Ludilo je – kadšto dobro: sve se pomakne,
naglo si čovjek, imaš temelj,
vidiš neugledne krajeve odmah tu kraj sebe.
Na vrhu stubišta pljusne te vjetar s mora,
širinom neke davne predanosti,
a za uzvrat
ne pita ništa i sve je odmah stvarno.
A tamo, po vrhu, ti sad skupljaš stvari
u svoju škrinju-brod
i svakoj govoriš: čekaj, pođi sa mnom,
jer uopće se ne zna kamo idemo;
pribiru se tamo u paru, jer su skupa s tobom
ta ista kuća od broda u koju zoveš: sad će dan, sad će noć,
pazite, uskoro će nevrijeme i plima,
sve smo to tesali samo zato
da se jednog dana otisnemo,
da nas plodna voda digne do suhoga,
tako je rečeno.
A škrinjom, što nitko ne zna, sve se roji i lepeće,
sve se već množi za svoj spas i pitomo
riče pred granicom svršetka; »U mojoj kući
nema zločina«. Nešto ti je uspjelo:
tvoje životinje ne boje se više svog usuda,
sve su odjednom rodbina, s tobom idu
i grobovi i sinovi, njihove dobre žene,
mrtve i one lijepe što im teče krv,
i premda je sve samo privid puta,
jedno smo, nitko se više i ne osvrće.
U stvarnosti, pada već danima. Sipi s neba
u žudnji, u vjeri, na laganom valu.
Pod palubom se svi
vade iz okova lažne nježnosti,
koju je svatko danomice ponavljao
kao svoj krivi spas:
bolja je pustoš, bolje kiša i pučina,
oko gleda pa vidi, i sve se stišava u spokoju.
I bit će nam: strašnije nego smo mislili,
ali dopustili smo si slobodu drugog pogleda,
oslobođeni kletve mrtvog kruga.
Na tvojoj škrinji od broda i kuče sad te pomažu
povijest i zemljopis, prirodopis i fizika,
sva predaja i sve što ne znaš. Što će tebi znanje
kad se već reklo, kad imaš obećanje
mrtvog u živom, sveg živog pak na pučini,
što se ponoviti ne da.
Ludilo je – u odlučnom trenutku dobro,
kad silazi do nas s visine i vadi nas
iz svega što sami ne znamo odbaciti:
sad će dan, sad će noć, daj mi
tu zadnju hrabrost kojoj ne znam
ni korijen ni cvat, dovrši me
s golubicom u ruci, na kopnu na ženskom,
tamo gdje je ono najslabije
svojim drhtavim tijelom
obnavlja jaki svijet.
Arka, 2004.