Odjednom nemam riječi. Zvono koje zvoni,
turobno i stzarovremensko ima više soka
no živ čovjek u svom govoru.
Pa ipak, udaljen od svega, sam,
u nedostupnom kutu zemlje otvore se oči
i potom vidim kako se na uzvisini
od svakog napušteno, sebi dovoljno,
nesuzdrživo u svojem izboru izjasnilo stablo.
Sada stoji tu, tko zna od koje majke i oca,
u kruni se kušaju vjetrovi sa svih strana ruže,
nemušto, nijemo, tek tu i tamo kojim znakom,
napuklinom na kori ili otpalim listom
što u spirali pada poput mrtve zvijezde,
govori nam da trpi sušu ili žeđ
ali uglavnom šuti rastući jer se rasti mora,
jer je takva volja koja je mudrija od njega;
okomito na čistini kao čovjek u nadanju,
bez svojeg pokreta, znak u svemiru,
izazovno i samo ali stoji, stablo.
To muško deblo kojem težim kao ocu
stoji ponekad noću uza me protiv svih nevolja,
ono jedino piše povijest po nebesima,
to muško deblo s korijenjem u ženi
što se sa zemljom ljubi, dubi svoje mjesto,
prima od nje, kako njoj tako i njemu,
oslanja se o nju, vraća joj bezbolno svoje tijelo,
čini njemu posteljicu plodnom, za sloj dubljom,
i njih dvoje, ljubavnici, stablo i zemlja,
razmjenjujući se izazivlju svoju sudbinu.
Iznad njihove osnovne snage širi se konačno krošnja,
cvijet ili zrelost: lisnata i gusta,
ona govori o tome što sve na ovom mjestu jest,
zajedno stoje kao da razumiju
godišnja doba, glad i obilje, i da mi je tako
otići od posljednje riječi ni neznajući;
život je dotle sabirao nesvijest, blagoslov,
porod i plod, smrt i baštinu,
stajao sam uz to stablo, za uvijek ga posvajao,
stajao sam uz to stablo a zauvijek smo razdvojeni.
Suho slovo, 1971.