I.
Bio jednom,
jedan čovjek, svirao je svake druge večeri orgulje u crkvi
koju je duh napustio,
svirku potpuno umornu, ponavljajući se do besvijesti,
obnavljajući svaki put iste zvukove u sve širim krugovima,
sve dok su orgulje mogle izdržati,
više nije bilo mogućeg glazbala, zrak je samo snažno šištao u frulama,
više nije bilo dovoljno ruku, dovoljno dirki, dovoljno
vjetra u mjehovima, dovoljno neba, svodovi crkve
odjednom su se smežurali pretvarajući se u vapno od žege,
tamo je na koru još uvijek čovjek, do bespomoći zdvojan
zazivao cijelim tijelom svog duha,
nemajući više muzike, nemajući više glazbala, samo još ludilo od neutaženosti što hara po mozgu i udovima,
zazivajući središte, zazivajući srž što bi mu sabrala snagu
a onda umre bezbolnom smrću onoga koji je na sve
zaboravio
jer se več dosta dugo znalo da se život odvija normalno.
III.
Tijelo mi je mirno, mlako i uredno,
ali kakva to voda otječe od mene?
Ništa ništa, to je tiho raspadanje,
u cijeloj prirodi raspadaju se stvari.
Ali kakva mi to sluz izlazi na oči?
Ništa ništa, cijela je priroda mokra i sluzava.
Ali kakav to užas hara po mojoj koži –
ništa ništa, to su tihe bolesti,
tihe bolesti onog koji nema svoje tijelo
pa služi da bi jeo i tako se raspada
dok mu suhe desni žvaču hljebac od prekjučer
i raduje se svojoj kori kao svečanosti.
Što je to, to crno što mi stoji sa strane?
Ništa ništa, od rođenja u prirodi sve ima svoju sjenu,
nije istina da ure tuku: vrijeme ne prolazi.
Ali kakav plač tamo u tom mraku?
Ništa ništa, umrlo im je mlado,
biljke se uginju, plodovi smežurani
padaju pod stabla, to je naš neumitni zakon,
ništa ništa, u cijeloj prirodi je tako od vajkada
jer se već dosta dugo zna da se život odvija normalno.
Suho slovo, 1971.