Premda smo se sreli u nezgodno vrijeme,
u nezgodno vrijeme, na izmaku ljeta,
ipak, cijela jesen bila je još pred nama,
i tu cijelu jesen malo smo se voljeli.
Zajedno smo na put ispraćali selice,
vlagu prve magle dočekali zajedno.
Obišli smo parkove i sve klupe u njima,
a na jednoj maloj, zabačenoj livadi
disali smo miris zakašnjele kosidbe.
I svake smo večeri mogli primijetiti
kako su krošnje sve više prozirne
kako nas mjesec sve lakše uhodi.
Jer list je za listom polagano padao:
jedan po jedan s otežanih grana,
jedan po jedan i s naše ljubavi.
A kada je napokon sve ogoljelo,
zima je došla i snijeg je zameo,
snijeg je zameo parkove i klupe,
parkove i klupe i ubogu livadu.
I sve je postalo beskrajno bijelo,
beskrajno bijelo i beskrajno hladno.