Često mi dođe da govorim tebi dalekoj,
koja mimo sjediš, tugom zamrzlom
nadnesena nad nejasnu i sivu
listinu prošlosti. Što li gonetaš i čitaš
iz mutnih znakova, ti, kojoj su nepoznati
zakoni pisanja? Što vidiš kada dozivaš
u svoje posljednje snove dane, koji su pali
u dubine, zajedno sa sunčevim zalazima?
Vidiš li kočije vatrene, konje obijesne
i kopita mnoga, kako jedno po jedno
dolazi i pada na tvoje pokorno srce?
Koliki udarci! A srce još uvijek traje
i cijedi kap po kap svoju skupljenu bol
u muk noći. I sve će pasti u noć
mirno i neprimjetno. A mi grčevito
kidamo zavoje od crne zavjese mraka
i njima zamatamo sami, u strahu,
svoju ranjenu dušu.