Umorno je. Nebo, u velikoj tuzi,
Pada po tišini ulica i kuća.
Gluho, neumorno šume vidokruzi:
Povorka vijekova, sama, umiruća.
I prozori sivi gledaju, bez duše,
Gdje ognjeni pauk plete mrežu vrelu.
Cvjetovi se drobe. Cvjetovi se ruše.
Miris mrtvih stvari pada po mom čelu.
Ovo sunce danas ne može da zađe.
Oblaci su danas nestali bez daha.
U svileno more potonuše lađe
Plave, sve bez krika panike i straha.