Gdje je ona stara školska klupa
U mastilu crnom i rezbarijama.
I drug moj, s kojim sam sjedio skupa.
I drugi, u dugom redu pred nama.
Da mi je, ko u ona vremena,
da sjednem u raskliman joj sklop.
A profesor nagnut nad mnoga imena,
u tišini i moje da šapne: Šop.
I ne znajuć, da svi gledaju na me,
zanesen bih bio u svoje snove.
Moj drug bi me tada tako u rame:
Zar ne čuješ? Ustani, tebe zove.
O, kako bih opet izašao rado.
I uzeo spužvu i kredu na stolu.
Pa makar mi isti onaj račun zado
i reko pred svima: ti nisi za školu.
O, da je to sada, spustio bih kredu.
Sav sretan što ću u klupu opet sjesti.
Ali već sutra ne bi me bilo u redu.
Otišao bih za kovača na cesti.
Tamo, gdje kroz onu kolibu staru
Varnice klikću i mješina duva.
Gdje nakovanj grmi, a na žaru
uz rastopljen sjaj se i večera kuva.
Zašto sam ipak ostao zaveden
U želji da veliki gospodin postanem.
Sad bih već znao da skujem oklop mjeden
I koplje, i štit, i blistav šljem.