Treba spavati otvorenih očiju, treba sanjati rukama,
sanjajmo djelatne snove kao rijeka što traži svoje korito,
snove sunca snijući njegove svjetove,
treba sanjati gromkim glasom, treba pjevati sve dok
pjesma ne pusti korijenje, pa stablo, grane,
ptice, zvijezde,
pjevati sve dok se san ne oplodi i ne iznjedri iz boka
spavača crveni klas uskrsnuća,
vodu žene, izvor da bi se pilo i ogledalo u njemu,
da bismo se prepoznali i osnažili,
izvor da bismo se spoznali kao ljudi, vodu koja govori
sama sa sobom u noći i zove nas po imenu,
izvor riječi da bismo rekli ja, ti, on, mi,
pod velikim stablom, živim kipom kiše,
da bismo izgovorili lijepe zamjenice i prepoznali se
i bili vjerni svojim imenima,
treba sanjati unatrag, prema izvoru, treba veslati
protiv toka vijekova,
dalje od djetinjstva, dalje od početka, dalje
od vode krštenja,
oboriti zidove koji dijele čovjeka od čovjeka,
ponovno ujediniti što bijaše rastavljeno,
život i smrt nisu suprotni svjetovi, svi smo jedna
sama biljka s cvjetovima blizancima,
treba iskopati izgubljenu riječ, sanjati prema
unutra, a također i prema vani,
odgonetati u tetovirane znakove noći i pogledati
licem u lice podne i skinuti mu obrazinu,
okupati se u sunčanoj svjetlosti i jesti noćne plodove,
proučiti pismo zvijezda i pismo rijeka,
sjetiti se onog što kažu krv, plima i oseka, zemlja i
tijelo, vratiti se na polaznu točku,
ni unutra ni vani, ni gore ni dolje, nego na raskrižje
putova, gdje putovi počinju,
jer svjetlost pjeva mrmorom vode, a mrmorom lišća
pjeva voda,
zora je puna plodova, dan i noć izmireni teku
kao spokojna rijeka,
dan i noć dugo se miluju kao čovjek i žena
kad su zaljubljeni,
kao jedna jedina rijeka pod svodovima vijekova
teku kroz godišnja doba i kroz ljude,
teku tamo, u živo središte ishodišta, s onu stranu početka i svršetka.
Preveo: Nikola Milićević