U jednom gaju
sasvim pri kraju
rastu breza i javor vit.
I eto zračne veze
javora i breze,
veže ih nevidljiva nit.
Sve se na to svodi
da se ljubav rodi,
al' platonska tek.
Vjetar grane njiše,
čuje se sve tiše
javorovih gusli jek.
Drvosječa tad nagrne,
sve drveće isprevrne,
nema gaja već.
I eto ti nove veze
javora i bijele breze,
novu ljubav rodi peć.
Divno su se voljeli,
u ljubavnom žaru izgorjeli,
gle pepela čudan sjaj!
Iz pepela ko i prva
izrastu dva nova drva,
samo dva, a cijeli gaj!
Al' platonsku ljubav neću,
vjetrom grane isprepleću,
tu je priči kraj!