Zgarčeni od trudih, brigih i nevoje
Storci, ženske, dica kleču kraj komina.
Na trupici Badnjok, s medulin rožonjac,
Kofa pašuratih, dižva čorneg vina.
A vonka je škuro, praznina i studen.
Od mirih po pojih niz more oldoje
Glos Ovemarije, ča duše skrušije
A u sarcu radost i tugu zadoje.
Makle su se pešnje, zadorčala sarca,
Spustile se vije... Kroz prozne ponare
Molitva se libi, s mortvin obahodi
I grebe i poja, konobe i žare.
Pok kako na jidra iz zemje Harvoske
Priko oceana mišjon burdižaju:
Večeras, na Badnjok, uz maleg Ditića
svi živi i mortvi uvik se sastaju.
Darču žujne ruke ča blagoslov doju,
Plandaju obrazi, srića oči širi...
Kako rilko, Bože, kako kruto rilko
i pod našu plonu radost kad zaviri!
Ma kad zvon zamukne, molitva utihne,
Sve bogatstvo, dori tot su kraj komina:
Blagoslovljen Badnjok, s medulin rožonjac,
Kofa pašuratih, dižva čorneg vina.