Rosencrantz i Guildenstern su mi prišli
i rekli: »Prijatelju, mrtav si. Nemoj se nervirati
radi sitnica, kao što su novac, ljubav, osveta.
Oslobođen mesa slobodno se uputiš gdjegod želiš
ili legneš na tlo i pustiš, da trava raste kroz tebe.
Ili se spustiš u zemlju, osjetiš njeno disanje,
njenu vrtnju, koje je njezino disanje, u praznini«.
Stajali smo uz more, blagi je vjetar puhao s juga
i činio njihove likove smiješno treperave,
bili su prozirni kao meduza,
bačeni s valovima na obalu. Zašto baš njih dvoje?
Zašto ne Ofelija ili moj otac? Zašto ne netko, koji bi bio
manje obješenjak, koji bi me prihvatio na toj strani
s ljubavlju, ponosom ili barem s častima, koje pristoje
princu? Zašto baš ta dvojica veseljaka, pijanaca i
kurvara, preostaci srednjovjekovnoga mrtvačkoga plesa?
»Tako je ispalo«, rekli su. »Smrt nije ni kraj ni
početak nečeg novog. Jednostavno jest, kao što su sunce,
mjesec i zvijezde, svaki dan i svaku noć malo
drugačiji, ali slični, ako ne i isti.« Smijali su se
mojoj zapanjenosti tom nevidljivom promjenom,
ponudili mi mijeh s vinom, tvrdeći, tovariš, to smo ti donijeli
za dobrodošlicu. Bos sam ušao u more i možda ga
prvi put osjetio. »To s tijelom i dušom je čudno«, rekao sam,
»kao da je duša tijelo i tijelo duša«. Smijali su se, ulijevali
vino. »Ne vjeruj pjesnicima«, rekli su. »Samo ne vjeruj
pjesnicima i sve će biti u redu«. Sjeli smo na obližnje stepenice,
galeb, tko zna, živ ili mrtav, kriknuo je negdje iznad nas
i to je bio jedini krik koji sam dobio.
Preveo: Marko Gregur