Učitava se... |
Upucujem ovu lijenu
Popodnevnu misao
Njeznu i pohotnu
U ono dvoriste u kojem sam
Vas gledao, draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene
U sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom
Kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem
Steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od
Osam do jedanaest svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma
Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo vase lice
Oci i trbuh
A kako sam vam zavidio
Vracajuci se iz setnje
Od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom
Blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi
Studentski rujan dodavao
Malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem
Steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
I vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije
U moju sobu, oko pola sedam
A ja bas izlazim, steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim, bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora
Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
I kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom
Proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo
Zenu ostavljao, isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno
Pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u
Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne
Cehinje iz Brna, Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba bilo je,
Bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam vas
Vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna
Od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu
I mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
Steta, nepovratno steta
Niceg nema, niceg nema od tebe
Od mene
Powered by VegCook.net