Učitava se... |
Budim je zbog sunca
koje objašnjava sebe biljkama.
Zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog riječi
koje peku grlo,volim je ušima.
Treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi.
Budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovdje.
Zbog ljudi koji bez čela
i imene prolaze ulicom.
Zbog anonimnih riječi, trgova.
Budim je zbog manufakturnih pejzaža,
javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmjeha u kamenu.
Drugova zaspalih između dvije bitke.
Kada nebo nije bilo više
veliki kavez za ptice, nego aerodrom.
Moja ljubav puna drugih
je dio zore koju budim.
Budim je zbog zore,zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih.
Budim je mada je to uzaludnije
nego li dozivati pticu zauvijek sletjelu.
Sigurno je rekla neka me traži.
I vidi da me nema.
Ta žena sa rukama djeteta,
koju volim.
To dijete koje je zaspalo
ne obrisavši suze koje budim
uzalud,uzalud, uzalud.
Uzalud je budim jer će se probuditi
drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta
neće moći da joj kažu
uzalud je budim.
Ti znaš, voda protiče,
ali ne kaže ništa.
Uzalud je budim.
Treba obečati izgubljenom imenu
nečije lice u pijesku.
Ako nije tako odsjecite mi ruke
i pretvorite me u kamen.