Robert Frost (HR)Breze
Kad vidim breze da se njišu lijevo desno
Preko crta ravnijih i tamnijih stabala,
Misliti volim da ih neki dječak svija.
Al ne svine ih zauvijek savijanje,
Već leden vjetar. Često ste ih vidjeli
U suncu zimskog jutra, nakon kiše,
Krcate ledom. Zveckaju na povjetarcu,
Što u šarenilo ih preobražava, Dok pršti i pucketa kora njine gledji.
Toplina sunca uskoro ih nagna Da prospu školjke kristalne sa lisća
Što s praskom padaju po snježnojkori
Tolike hrpe polomljenog stakla Da misliš: kupola se neba obrušila.
K uveloj paprati ih teret leda vuče,
Al ih ne lomi; premda dugo svinute
Toliko nisko – ne podižu se vile. U šumi, godinama poslije, vidiš debla
U lukovima, kako po tlu vuku lišće.
Ko djevojke na rukama i koljenima
Što ispred sebe bace kosu preko glave
Na suncu da je suše.
Ali htjedoh reči,
Još prije neg se Istina umiješala u to
Sa stvarnim riječima o ledenome vjetru,
Da ja bih rađe da ih neki dječak svija,
Koji u šumu navraća po svoje krave
Dječak što, dalek gradu, ne zna nogomet,
Što jedina mu igra, ljeti ili zimi, Koju sam pronađe i sam koju igra
Jedno po jedno ukroti očeva stabla,
Priklanjajuć ih, stalno jašući na njima
Svu krutost dok im nije oduzeo Dok niuu omlohavila, dok nije bilo
Nijednog stabla vilše kojeg bi pokorio,
Naučio je sve, sve što se može O tom da ne poleti odveć rano
I tako sobom ne povućee stablo
Sasvim do zemlje. Čuvo je ravnotežu
Do vrha krošnje verući se uvijek
Sa onom patnjom, kojom nalijevamo
Cašu do ruba, i čak iznad ruba. Tad bi se bacio, pruživ noge naprijed,
Sa šuštanjem se spuštajuć do zemlje.
Tako i ja bijah jednom svijač breza.
I tako sanjam da opet jednom budem
I To kad sam umoran od mnogih misli
I život odveć Lici na besputnu šumu
Gdje lice žari dodir paučine
Kroz koju ideš. Gdje ti oko suzi
Grančicom nekom usput ošinuto.
Htio bih otići sa zemlje tek za kratko,
A tad se vratiti i počet ispočetka.
Nek nijedna sudbina ne shvati me krivo
I napol ispuni mi želju – nek me ne odvede
Bez povratka. Pravo mjesto ljubavi je zemlja.
Ja ne znam gdje bi moglo biti bolje.
Htio bih otići penjuć se na brezu
Uz crne grane snježno-bijelog debla,
Tek prema nebu, dok stablo ne izdrži više
Pa prigne krošnju, na zemlju me spusti.
I odlazak i povratak bi takav bio dobar.
Ima i gorih stvari nego bit svijač breza.