Dvije staze tu u žutu šumu skreću,
I žaleć, što objema ići neću, Jer jedan putnik sam, ja dugo stajah,
Promatrajući jednu sve do kraja,
Gdje trave je obrastaju i spleću;
Tad drugom, isto takozgodnom, krenem,
Jer možda ima na me veće pravo,
Neutabana i obrasla travom; Premda su obje bile prolaženjem
Zapravo podjednako izgažene,
I obje toga jutra ležale su
U lišću nepocrnjelom od nogu. Još jedan dan se držah prve staze!
Al znajuć kako ceste beskrajne su,
Posumnjah da'l se ikad vratit mogu.
Jednom ću o tome pričati s tugom
Kad vrijeme bude prošlo dugo, dugo:
Dvije staze k šumi išle su, a ja – Ja pođoh manje iskušanom, drugom:
Odatle došla razlika je sva.
Preveli: Antun Šoljan i Ivan Slamnig