Tko zna kada i zašto, ali odlučujem voditi dnevnik ove potrage.
Ne radi se, zapravo, o dnevniku.
Stvari koje zapisujem više podsjećaju na pismo pisano nekome tko ga nikada neće otvoriti.
Zbrkane su, ali u njima ipak ima nekoga reda; koriste svačije riječi, ali tiču se stvarî koji pripadaju samo nama – to su zapisi namijenjeni nekome poznatom.
Ponekad pomišljam da bih ih jednom, kad budu gotovi, mogao poslati majci.
Zbog toga vjerojatno nikada neće biti dovoljno gotovi.