Senad M. Karađuzović — Kuća u podnožju planine pospanog psa — Tekst

Senad M. KarađuzovićKuća u podnožju planine pospanog psa

(30.07.1973.)

1.

Vidim nas utišane i stare
u našoj sobi
dok sjedimo i
kroz otvoren prozor gledamo
u lišće nerandži
po kojima sporadično
prebira kiša
kao prsti nadahnutog
kompozitora po žicama
dobro naštimovane harfe.

Vidim nas kako krišom
krademo cigarete jedno drugom
dok ono drugo spava...
Vidim tugu jednog za onim drugim
kad ono drugo bude umrlo,
jer nema te ljubavi na svijetu
koja gospodu može
otplatiti zajam života.

Vidim te kako na minijaturnom
muslimanskom groblju
(piccolo tomba de turko)
sa čije se uzvisine vidi
naše ulegnuto more,
na jednoj od malo preostalih grobnica
u rano proljeće sadiš lavandu:
za sreću mrtvih
jer ne znaš izgovoriti niti jednu
Kuransku molitvu na farsiju
zarad moje upokojene duše.

Vidim te posve samu
obeshrabrenu
mojom smrću,
kako srijedom pečeš
tikvice punjene rižom
i ne okusivši ništa od jela,
ispijaš jeftino vino
iz skupe kristalne čaše
i kako do kasno u noć
zaspati ne možeš
zbog mirisa neoprane posteljine,
što još miriše na moje tjelo.

2.

Dvije decenije ranije
dok je miris ruzmarina
na posnoj morskoj ribi
imao nekog smisla,
svakog jutra si priželjkivala
da zazvonim na vrata
u dnu začarene ulice
aromatičnom magijom platana.
Ne plašim se smrti:
govorio sam –
ako sačuvam sjećanja naša
u kući
u podnožju planine pospanog psa.

Moj i tvoj život su životi
fabule i ekstrema:
Ja sam mrtav živ
a ti si tako živahno mrtva,
i ne treba se koprcati
treba se umrjeti kao žena il čovjek:
zaljubljen-a i samoživ-a.
Dok živiš – umiri – uzvisi se,
kad budem umro nek me isplaču:
elipsa se zatvoriti mora.

Moj najljepši doživljaj bjaše
za života
ono što se prozborit ne može
tišina i opet tišina
i trepataj tvojih očnih kapaka
kao međimurska žuta prašina:
quit like dust.