Sergej Jesenjin (HR)Tanjuša
Prekrasna Tanjuša bješe, ljepše ne bje u svem selu.
Ružičast joj pervaz resi doramak i suknju bijelu.
Niz jarugu iza plota u sumračje Tanja hodi,
Po maglenu nebu mjesec s oblacima igru vodi.
Priđe momak nakloni glavicu razbarušenu:
»Zbogom ostaj, moja diko, drugu uzimam za ženu.«
Problijedje kao pokrov, sledi se ko rana rosa,
Ljutom zmijom pogubnicom razvi joj se rusa kosa.
»Oj ti momče plavooko, bit éu sasvim otvorena,
Došla sam ti samo reći da ću drugom biti žena.«
Nisu to jutarnja zvona, to se zvon s vjenčanja začu;
Jure svati kočijama, obijesni konjici skaču.
Ne kukaju kukavice — Tanjina obitelj plače.
Na Tanjinu slijepu oku ljuta rana od kijače.
Krv joj se ko rumen vjenčić na bijelu zgruša čelu —
Prekrasna Tanjuša bješe, ljepše ne bje u svem selu.