Kapljice biserne, kapljice prekrasne,
Kako ste lepe uz zlaćani sjaj,
I tužne kako ste, s jeseni prekasne,
Na crnom prozoru, uz vetra laj.
Veseli ljudi, dok ne znate stradanja,
Kako ste drugima veliki tad,
I kako jadni ste u mraku padanja,
Niko vam ne može smiriti jad.
Kapljice jesenje, kako vi sputate
I teškim tugama duši naudite,
Klizite tijano, oknima lutate,
Kao za veselim nečim da žudite.
O, ljudi nesrećeni, bolom ubijeni,
S tugom u duši, dok vek svoj trajete.
Često dozivate, kao opijeni,
Minule časove u koje stajete.