Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore,
U dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore.
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
I ozeblom rukom briše suze što joj licem cure.
Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
Od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja,
I curica stoji, plače pored smijeha i veselja.