Silvije Strahimir Kranjčević — Ah, vječnost se je zvao čas — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićAh, vječnost se je zvao čas

Ah, vječnost se je zvao čas,
Kad postah sjena tvoja;
Ah, vječnost će se zvati čas,
Kad klone ljubav moja!
Zar ne sjećaš se kako je
Još vrila duša ova,
Pre neg si sišla, anđele,
Na stazu od grobova.
Zar ne sjećaš se kako tad
Dodijah nebu gori,
Nek pusti mene u taj jad,
Nek smrtnikom me stvori!
Govorah: "Daj, ah, Bože, daj,
I meni smrtno tijelo,
Na zemlju siđe sad moj raj,
Blaženstvo moje cijelo.
Pa pusti mene u taj prah,
Da smrtne trajem dane;
Svu vječnost dajem tek za dah,
U kojem ljubav da'ne!"
I gledao me stvorac moj
Sve rosne tajeć zjene -
I šapnu: "Zanos ne zna tvoj,
Što htio bi od mene.
Al nek ti prosto, kad ti mir
Bez ljubavi ne cvjeta,
Te siđi dolje u taj vir
I budi - čedo svijeta!
Kad ljubav ti je jedin žar,
Kad za nju vječnost daješ,
Ti uzmi gusle - božji dar,
Nek po njih se poznaješ.
I gledati ćeš kao sjen,
Gdje sve ti vene cvijeće;
Sve tvoje bit će groba plijen,
Tek ljubav samo neće!"
Pa nikoh smrtnik - pustih sve,
Da tebe samo gledam,
Da tebi, mili anđele,
U pjesmi ispovijedam:
Ah, vječnost se je zvao čas,
Kad postah sjena tvoja;
Ah, vječnost će se zvati čas,
Kad klone ljubav moja!