Učitava se... |
Gle, dosada je došla i sklopila mi oči;
Šutke zurim u prazninu,
Na jednoj gdje se tački i smrt i život roči
U nirvansku pustolinu.
A zasićeno srce, ko mrtvo bojno zrno,
Sad spokojna hladi tama...
I ležim, lijen ležim; kroz smrtno velo crno
Sviće evo vječnost sama.
Još čvršće sklapam oči, još tvrđe hoću mrijeti,
Posve, posve, zauvijeke,
Ko divlju gdje će iskru huragan me odnijeti
U eterske bezdni meke.
I zaspim katkad tako - ko plahtu za mrtvaca
Vječnost širi halje svoje,
A na njoj mrlju vidim - to valjda sjenu baca
Lik dosadni bîti moje!
Ah, ništa više nema da zbrišem je otuda,
Ona stoji tužno tako;
A mene iz sna budi i opet miso luda:
Je l' moralo bit ovako?!