Učitava se... |
U mračnoj sobi dršće velo tmine,
A ja ga gledam kako tiho pada,
Ko čađ se spušta beskonačni, gusti...
Sve pada, pada, pada...
Tek katkad iskra što kroza njeg sine,
A na nju umah crn se pepeo spusti.
Pa mislim: Evo, ja umirem sada,
A list života - to je velo mrazno,
I sve što u njeg žarke satkah vjere,
Sve tama guta, ždere...
I zapjev cijelog vilovanja draga
Tu tromo mre - ah, dosadno i prazno!
I došlo mi je, došlo iznenada,
Pa presjeklo me pasu srijed srijede
I grč mi vrući pod kovitlac segnu
I stegnu, stegnu, stegnu...
Ne, ne znam reći je l' se u njem tada
Il krik il smijeh otkinuti htjede!