Silvije Strahimir Kranjčević — Mramorna venus — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićMramorna venus

Divna je bašta - ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubavna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta - njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote punom u jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Sav svijet puni bujno joj tijelo.
I tko je vidi, krv mu se gruša,
Pod grlom žarka staje mu duša
I srce staje i trne noga.
Pod plaštem noći - svodilje tajne -
Čuti je često uzdahe vajne:
O, vrati mi mir moj i Boga!

Tamo sam i ja nekada upo...
Ah, i od tada mnoga me zora
Srvana nađe kraj mramorna stvora,
Gdje plačem - skupo!
A lik joj gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu se koči,
Pobjedno u me upire oči
S kraljevskog pijedestala - - -

- - - Ta bijah pjesnik - upola luda;
Sitna mi bila rođena gruda
I usko leglo sred majčina gnijezda,
Pa htjedoh sjesti na stotinu zvijezda!
Šta obzor tijesni i zemske međe,
Šta vedrog neba krugovi plavi?
Vjetropir sve to pjesnički pravi
Odjednoć strpa pod vjeđe!
Pjesničku brižno smotah prtljagu,
Cjelunuh zemlju - majčicu dragu,
Strpah u kovčeg sve ideale,
Spustih još jednu suzicu bonu,
Ne znam od zbilje ili od šale
I ... digoh se u balonu!

.... "Zbogom, vi zemske prašnjave ceste,
Evo se sunca mašam;
Za mene jeste više i nijeste,
Svemirski građanin ja sam!"
I dok to rekoh, kolo me ovi
Novijeh, drukčijih bića,
Klikujuć: Ajde, građane novi,
Kušaj i našega žića!

Ne rekoh ništa, nikog ne pitah,
Tko je i okle i gdje je;
Tek mi se cijela pričini svita
Ko apsolutne ideje!
Oh, tamo nad zemljom prekrasno sve je,
Posebnom osuto slašću - -
I onda na koncu ja i ideje
U čarnu pođosmo baštu ...

Divna je bašta - ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubovna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta - njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote u punome jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Vaskolik svijet puni joj tijelo...
I tko je vidi - krv mu se gruša,
Srce mu staje, staje mu duša,
I tako mrije -
I živ je i - nije -

Dugo sam ondje besvijestan ležo,
Bježala noć je i dan je bježo.
I mnoge noći i mnogi dani
Odoše tako ko prospavani - -
A sa mnom cijeli svijet se klanja
U divotnoj bašti ko istočna sanja -
Tek lik se gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu koči,
Pobjedno u nas upire oči
S kraljevskog pijedestala - -
A oko gorda, ponosna lika
Mnogi se suše, u suzam gube,
Cjelovom zadnjim, ah - samrtnika
Punanu nogu joj ljube.

Vjerujuć u strast, stisnusmo uho
Vapijuć: Bože s nebesi!
I nikoga nema, tko bi ga čuo,
Gdje grmi: Adame, gdje si?
Tek jedva... jedva glava se miče
Nategom, uporno... zadnje...
Već gotovo hladna se usnica tiče
Kamena, umiruć rad nje!
A ona...? Stoji nogom na glavi
I vrat nam grije i vrat nam davi,
Gleda nas pogledom zmije - -
A ja sam srećan, ako još dublje
Tisne mi u grud dvije paklene zublje,
Te ledene oči dvije!