Silvije Strahimir Kranjčević — Otpušteni vojnik — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićOtpušteni vojnik

Baš na prag sjede, malne gô,
Islužio je ljeta duga;
A izjela mu lica bô
I nesvijesna stara tuga.
Povlačio se kojekud
Sve za bubnjarem usred hrpe,
Pa mali krst mu resi grud
I kiti na njem stare krpe.

Zabludio mu tupi gled,
Kud pukoše mu polja lijepa;
Al vidi brajan: drugi red,
Tuđinac sad mu zemlju čepa!
I drhtnu - tu je majstor čvrst -
I malim prstom lulu kopa;
Baš čudno, dok je steko krst,
A eno kuća propa... propa...

A gledao ga stari drug,
Iz kuta lemeš s pluga teška,
I čini mu se: baš ko rug,
Gle, tupo mu se gvožđe smješka:
Ej, dobro došo! valjaš baš,
Na žutoj je l' ti lica trpe?!
Ma kao rijedak čovo naš
Pozlatio si svoje krpe!

A glavno ti je: nek si živ;
Otplatio si krvni danak.
Tek, Bog mu prosti, tko ti kriv,
Pa evo si ko igla tanak.
Da slučaj mene stvori kad
U biće kakvo, ko ti živo,
Pametnije bih, druže, tad
Ja svoje puške ispaljivo!

Al šutio je gladni drug,
Ni ne ču onu šalu ljutu,
A vraškim smijehom stari plug
Ućutao se u svom kutu.
Pa gviri kako u taj čas
Bez desne ruke mladac šuti,
A lijevom srećan, blažen vas,
Sve gladi onaj krstić žuti!

Zaboravio u taj par
I pusta polja, muku ljutu - -
A zarđala ona stvar
Zadrijemala je u svom kutu
I sniva: kud je čovjek lud
Pa gubi ruke, lomi kosti -
I - dragi Bože - za sav trud
Tek krstić mu je jedan - dosti!