Silvije Strahimir Kranjčević — Pogled na zvijezde — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićPogled na zvijezde

U crnom bezdnu gore, a oko naše luta
Od jedne k drugoj; ah, na vjeri
Ko dijete bunca mašta: života zbilja kruta
Varkom čemer svoj šećeri.
Sve hladniji je dom ti, moj čovječe, moj brajne,
I sve se više tebi grsti,
Što igračka si star ja u tvrdoj ruci Tajne,
Međ noktima joj čudnih prsti'.
Ti, vječit mučeniče, što prikovan o grudu
Bez svoje krivnje njome klecaš,
Ko rob slobodu sanjaš, sve sanjaš - al zaludu,
Ljepšom dušom - dublje jecaš!
U krupnom oku vola vijek svemir se zrcali
Ko svete noći u Betlemu;
A tebi puca: kruto, ej, neko li se šali
S tvojom iskrom u tjemenu!
Od rasijana blaga po tvojoj da se grudi
Više topla svjetla proli?!
I živohrane snage u jadnu građu ljudi,
I ne - boli, i ne - boli?!
Da krst svoj teški prteć, jedanput svjetlo danje
Obasine te iza brda,
Tri koračaja naprijed, a natrag je l' što manje,
Dok trnjem korak tvoj ševrda!
Al ne! tek gledaš na se i sve se smiješiš rjeđe,
Što časovi više lete;
I ostavlja te volja, što sanke su ti bljeđe,
Sve jadniji, što manje dijete!
Tek gledaš, gledaš, gledaš, i misliš: Čemu li je
Na orlovim mi srce krili',
I što niz moje oči ko suza nešto plije
Nad onim - čega ne sakrivih?!