Silvije Strahimir Kranjčević — Providnost — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićProvidnost

(Narodni motiv)

Hranila je čedo majka
Kroz tri ljeta kojekako:
O preslici i o ruci,
Malo čedo prenejako.

U petak je nešto glava
Zaboljela čedo malo,
U subotu izdisalo...
U nedjelju u grob palo.

Zakukala tužna majka,
Kako kuka kukavica;
Kukala je neprestano
Sedam punih godinica.

Kad se sedma napunila,
Pa će osma da se množi,
Kucnu neko u pô noći: -
Anđeo sam - reče - boži!

Već su Bogu dodijale
Materinje teške suze;
Ako ti je sinak umro,
Bog ga dao, Bog i - uze!

I što nebo od vas radi,
Ako radi, to i znade;
Ustaj, majko, pa da vidiš,
Je l' ti tuga što valjade! -

Poveo ju anđel boži
Ravno noći u pô noći -
Oteglo se polje ravno,
Nikad tužnoj majci doći.

Padale su gorke suze
I na trnje i na cvijeće;
Kamen se je raspadao,
Kud se tužna majka šeće...

I tako su jadni došli
Na brežuljak neki mali -
Tu je noćni vjetrić zibo
Jedno tijelo na vješali' -

- Evo - reče anđel boži -
Takav bi ti sinak bio,
Pa otari svoje suze;
Bog je tebi dobro htio. -

A majka je grlit stala
Svoje čedo o konopu;
Ljubila mu hladne ruke,
Ljubila mu hladnu stopu.

Zgrozio se anđel boži,
Kad ko luda preda nj pade
I uskriknu groznu kletvu:
A što mi ga onda dade?!