Učitava se... |
Što me glediš prijekornim okom
Iz daljine ledene i same,
U uzdahu nijemom i dubokom,
Nebo moje, što se žališ na me?!
O, dopusti da ti suze pijem,
Smiluj mi se, da kleknem uza te
I da jecam, da se molit smijem,
Nebo moje, gledajući na te!
Zakopo sam glavu u jastuke,
Čujem bilo, gdje prijekorno kuca...
Slomljene su i noge i ruke,
Slomljen oltar srijedom srca puca...
O, ne padaj, idole s oltara,
Dignut ću te još na njemu više;
Prostrijet ću cvijeća ti i šara,
Smiluj mi se, samo - smiluj mi se!
Što me glediš, anđele s visine,
Što me pitaš za moj vijenac s glave?
Svježe cvijeće - posušene trine,
Sveo lijer i ljubice plave -
O, Gospode, loše sam ga čuvo,
O, Gospode, zgazih tvoje cvijeće;
O, kako je zgaženo i suvo,
I nikada cvasti više neće!
Kad sam luto bez mete i cilja,
Ljubav si mi sažgao u grudi;
Vijenac dao smilja i bosilja,
Da me blaži, uznosi i budi;
Svet i velik sâm se stvorih sebi,
Krilio se nad nebesa više...
Ah, i - skrivih ljubavi i tebi,
Anđeli me moji ostaviše.
O, poglede blagi i medeni,
Uzdisaju kano šapat cvijeća,
Usno topla, sa koje je meni
Novu zoru navijestila sreća,
I ta šutnja, s koje sad me ljuto
Nijemi prijekor lednim mrazom mori;
O, anđele umoreni kruto,
Progovori, samo progovori!
Ne praštaj mi - šta mi oprost važi,
Srce mi je pakô ionako,
Tek mi šapni, tek mi samo kaži,
Boli li te, boli li te jako?!
I dopusti da ti suze pijem,
Bespomoćan da klečim uza te
I da jecam - jecajući mrijem,
Nebo moje, gledajući na te!
Vienac, 1893.