Učitava se... |
(U odziv nekomu kritičaru: da je pjesništvo zastarjela stvar!)
Nije moja pjesan burna u osvetne dane,
Ovako se lišće trese kada lome grane;
Nije pjesan moja slavuj kada slavku žudi.
Uzdisaj je ona samo iz ljudskijeh grudi. - --
- - Čuj, napolju vjetar hladni nemilo se ganja,
Bjesni, urla divlja sila sve bez smilovanja.
I obara silnim krilom i ruši i davi
I sumornih trista misli budi mi u glavi.
Al molim je: čemu misli, što da misô gradi,
Kad se neko previš' grije, neko previš' hladi?!
A kad pravda krutom šakom udara na vrata,
Peru ruke, igraju se Poncija Pilata.
Aj, čini se: svijet se vrti o sakatoj ruci,
Rađaju se za to janjci da se hrane vuci,
I vijekom će da se gosti kurjačina sura;
Hranila ga prije glupost, a danas - kultura!
Nije moja pjesan burna u osvetne dane,
Ovako se lišće trese kada lome grane;
Nije pjesan moja slavuj kada slavku žudi,
Uzdisaj je ona samo iz ljudskijeh grudi.
Pa šta bila pjesma moja, sred stoglave bijede
Kazuj, pjesmo, je li pjesme u svijetu vrijede?
Kazuj, pjesmo, da l' te tromo čovječanstvo treba,
Da l' te ono rado sluša trebajući hljeba?
Il si samo vijenac suhi s klasičkih grobova,
Jedna zvijezda ugašena davnijeh vjekova,
Jedna suza zaostala, slađana i bôna,
Kad je čovjek na Olimpu gledo Apolona,
Kad na Pontu Jasonova ljuljala se lađa,
Pjenio se talas gdje se Afrodita rađa?
Pa si danas, blijeda sjena one davne sanje,
Među druge došla ljude, moje milovanje -
Svi te glede... čudna si im... zatvoraju vrata,
Ta šta će im dijete ovo neznanog zanata?!
Gle, ti dižeš svijetle oči, tvoje usne šute,
Gle, ti dižeš svoje oči i suzom se mute.
Ti u svijet mirno gledaš gdje se smješka na te:
Vi imate srca - kažeš - a mene ne znate!
- Ne, ne treba pjesme više, prošla joj je cijena,
Uminulo dječje doba 'spred zrelih vremena! -
Ko da čovjek nema više ljubavi ni suza,
Zar mu želji nije uska vaseljena uza?
I žive mu zar već grudi ne kucaju više,
Kad na grani povrh srca mali slavuj diše?
Naokolo kad se tajno bajna nojca vije,
U tišini kad se nijemo grle duše dvije,
Kad se drago zlatu svomu potihano javlja,
Kad se lako svaka bijeda prašta, zaboravlja?!
Il kad čedo gledi majka bez misli i glasa,
Samo znade da se nešto u grudi talasa -
Ah, i od te kad se sreće stojni junak kida,
Čedo, ljubu zadnjom grli suha, bistra vida;
Nema suza kad se srće gdje se oči gase,
Polomljeni gdje barjaci pusto polje krase - -
Što je ono te ga trže gdje se krvca lije?
Ah, bje iskra što kadikad u prsima grije,
Plamen onaj gdje se pali mironosna žrtva;
A bez žrtve za budućnost sva je povijest mrtva!
I kad onda nakon duga i očajna vijeka
Uzgoji se narod kapljom krvavoga mlijeka,
Kada novo, srećno pleme sebi sreću kuje,
Što je ono te u srcu mučenike štuje?
Što je ono te si žrtve med bogove stavlja?
Ah, plamen je, što se katkad u srcima javlja!
Huji, urla vjetar hladni, nemilo se ganja,
I obara silnim krilom sve bez smilovanja.
I čini se: svijet se vrti o sakatoj ruci;
Rađaju se za to janjci, da se hrane vuci.
I vijekom će da se gosti kurjačina sura;
Hranila ga prije glupost, danaske kultura!
Al ja stištem glasne gusle, a na vjerne grudi,
U guslama šapće nešto što mi nade budi.
U rukama slijepca davna jadale su jade,
Mlađoj ruci sad ih vila u baštinu dade.
A ljubi ih duša žarka, grli vjera čvrsta,
Ta zar nisu načinjene od golgotskog krsta?
Zar ne znate da u njima tajni zapis spava,
Krvava je na nje pala pjevačeva glava.
I kad pade i kad dušu vječnom Bogu dade,
Dahnula je guslam zapis, nek rodu valjade.
Pa kad drhtne struna glasna, gudalo se vine,
Začuju se glasi kano grobu iz dubine,
A uz glase kao da se i molitva vije:
Nek čuvamo ono što nas u dnu srca grije,
Nek čuvamo zapis tajni što ga slijepac stari
Ostavio u guslama, da unuke žari,
Da nas drži, da nam čemer ne otruje grudi:
To je zanos, krilo duše, koja naprijed žudi!
Vienac, 1890.