Učitava se... |
I
U pradoba, kad mlada je utroba
Sverodilice matere iskonske
Pod žarkim ljupcem oca Sunca
Drhtnula strastveno oplođena,
I pojas bijeli, snježni i ljiljanski,
Nevinosti joj kada je pukao,
A zlatna traka, živorodna,
Granitne bokove oplodi joj -
Vrh stožera kad u dan je poljetni,
Pod sjenom silne papradi, štono je
Sa tople kore svilen-vlatom
Pod nebo bujala sočno, gusto;
Od divlje želje divskijeh udova
Prvenci njeni kada su obrali
Sa pune dojke prvo mlijeko,
Patili bolove s viška snage,
A grozni rik se maglama orio,
U dvobojima pucali vratovi
U praguštera, muteć vodu
Silnijem repinam poput pile;
Kad divski se je pobjednik dizao
Iz bara, nalik avet na paklensku,
I zmajskim okom, vatrenijem,
Magle je prodiro žutorujne...
A nad njim, čedom punijeh sokova
Neizmoždene drage i dragana,
Razlivao se žarki cjelov -
Vatrenog oca i ljubavnika -
U bijesu borbe, orljavi poplave,
U trusu kore, što se je stezala,
U gromu brda vatrorjekih -
Rasapu vječitu - vječnoj građi,
Na kojoj jednoć pod nebo hladnije
Istupiti će kasnije pastorče,
U čijim slabim negda grudim
Buntovno kucat će srce Fausta -
U pradoba - je l' pitate pjesnika,
Što vidje tamo mladom na talamu?
On reći će vam: Vidje blijedu
Djevicu plakati - vilu bola.
II
Prohujali su vjekovi vjekova;
Božanstva mroše, svenuše rodovi
Ko suho lišće, - tek je vrijeme
Sjedilo bešćutno uz roždanik.
A krute strane knjige mu nečitke
Sve iscrtane noktom su hirovnim;
Duboke jarke krvca zali -
Jeftinih priča skupa tinta!
Prenasićena mozgom i kostima
Ta rodna gruda opet je zanijela,
Ne što je sunce ljubilo je;
Sjeme joj bijahu krv i suze.
I strašne mačke s libijske pustare,
Što rikahu u zabludnoj proslavi,
Kad bahati je imperator
Putanju gazio lukom sunca,
Oborile su krvava zubala,
Žmirucajući umornim očima
U šarni svijet, što je igro -
Ropskim na leđima - pjan od praha,
Što urlik ga je svjetine vitlao
Sa rimskog Fora orlu pod krilima,
O kapitolskoj kad se cigli
Vrtila cijela os planeta;
U doba sito, mamurno, umorno,
Procvililo je dijete u krpama;
U Betlehemu zaplakalo,
Golgota brzo mu odjek vrati.
Na tvrdu drvu mutna popodneva
Golubica je sjedila plašivo,
Bje duša Njeg'va - Milosrđe,
Tuđe u krajeve gukat dođe.
Nijedna ptica nije još pjevala
Ovako s grane. Sunce je trnulo,
A Njegov uzdah suh i zadnji
Vinu se u svijet - kao misô!
Al u čas isti za njim je gledala
Blijeda Djeva; očajno kriknuvši
Oborila se podno drva,
Gorko je, gorko je plakat stala.
III
"Nijeste l' siti leta po oblačju,
Gdje izmjeriste atome svjetova;
Je l' nađoste u svijetla moru
Maslinsku kapljicu za noć našu?!"
- Ovako ti ćeš jednoć se rugati,
Svjetlonošo, što crva si stavio
U grudi ljudske; prokletniče,
Kog ljubim, predivno jer se smije!
Što prstom si mi sigurnim kazao
Na Svetom Petru, svedno il Izaku,
O jarkom suncu, bijeloj noći,
Trnje vrh velikog znaka patnje,
Uz tvoje kad sam krilo nepolomno
Iz kuta gledo purpur na Golgoti,
A misô, vječna misô plače? -
"Hladno je, hladno je u mom hramu!
Ja pođoh u svijet s grančicom masline,
U prstenje ste suzu mi kovali,
I sve što htjedoh - neshvaćeno
Mojim se imenom meni ruga!
Ko lasta sjedim selskom na dimnjaku
I volim tamjan s pašnjaka gorskoga,
A kada molim, Bog me sluša;
Boli me nemilo gruda zemlje!"
Svjetlonošo, o kako je utješno,
Što čujem njene buntovne poklike!
Gle, i tebi, ismijaču,
Iskri se suzica - ja te volim.
I jedne noći, kada se zamrzne
Krv što me guši, ledena zavjesa
Na besmislenu pane igru,
Mi ćemo praštat se zagrljeni.
Ne, ti se ne ćeš rugati čovjeku,
Ti, koji vidje padati bogove,
Iz razbijenih kada grudi
Ipak jedanput se vine duša!
Nad nama klečat blijeda će djevica
Ko alabastar; to se je smrznuo
U kip leden izdih zadnji,
Sanak moj bijeli preko groba.
Nada, Sarajevo, 1902.