Silvije Strahimir Kranjčević — Tvoj vijenac — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićTvoj vijenac

Moj oltar - to je tihi dom,
A povijest - evanđelje;
Tuj prvim, dušo, zavjetom
Posvetih svoje želje.

I ja ti rekoh: za tebe
Žrtvovat sve ću svoje;
Al znaš li čim ću najljepše
Ovjenčat čelo tvoje?

Kad grmne prva smrtna cijev
Ko trublje glas nad grobom,
Kad bljesne mač i vatre sijev,
Ja dijelit ću se tobom!

Do polja poć ću bojovna
U četi osvetnika;
A ti ćeš ostat mučena,
Ta - žena buntovnika!

Nad glavom će ti psikat rug,
Urlikat će ti zvijeri - -
I smijat će se da te j' drug
Baš izdao na vjeri;

A ja ću jurit razbojem
Ko osvetničko zrno...
Il da se vijenca dovijem,
Il da bih u grob srno.

I neću mislit kako ti
Tim ljuće jade snubim;
Ja želim, dušo, muku ti
Baš zato - jer te ljubim!

Na oštar ću te navest trn,
Na krvav put junaka,
I ti ćeš kušat udes crn,
Al - ti ćeš biti jaka.

Zanosit tvoga srca čar
Veselit će se gladu;
A od mene će bit ti dar:
Što ostavih te jadu!

Pa - kad te prijeka srva kob,
Kad smrt ti bude plaća,
Oj, možda, dušo, na tvoj grob
Oholit će se braća!

I pisat će ti zahvalu:
Bijaše žena svijesti;
A od tog krunu dičniju
Ne umijem ti splesti!