Učitava se... |
Kad još mi dušu maglen veo vio,
Djetinjstva dokle grijali me danci,
Kad cvijeća šar mi svaki trn još krio
I motali se svud još nevin-sanci...
Ah, svud kad milo smijalo se nebo,
I raj kad meni smješkao se cvjetan,
Kad nit sam svijeta ni utjehe trebo,
Već nošah dar, a ne znah - kako sretan!
Izvjedljiv vid mi na sve željan pado,
I gledah nebu one kruge tajne,
A lagan uzdah kidao se rado
Pod vedre zvijezde - božje oči sjajne.
Sve mladom vatrom u prsim je vrilo,
I čežnja rasla neznana i neka,
A nijesam znao što se u njoj krilo,
A nijesam znao kakva kob ju čeka.
Polijetah krajem kao leptir šari,
A slatki nemir vio me i vio - -
Sve buji srce, u prsima žari,
Na javi snivah, u sanku sam bdio.
Tajnovit dašak nosio me hitra
U krilo majci i iz krila njena;
Čas sunce tako ponad vode titra,
Čas grana tako dršće prelomljena.
I dođe tren, i mlade ove grudi
Svu tajnu ovu izdisati stale,
Kad pjesmu čuše što im snagu budi,
I moje žice s nje su zaigrale!
Tvoj ganu poj me iz junačkog grla,
I u svijest pjesan prenula me sveta;
To bio glas Tvoj - slavo neumrla -
To pjev Tvoj bio - diko našeg svijeta!
Poimat stadoh i svoj zanos rani,
Ko pčela po Tvom cvijeću sam leto,
A duši novi svanuli mi dani,
Otkada pjenje slušo sam Ti sveto.
Na pjesmi Tvojoj grudi moje mlade
Odgajale se ko na majke krilu;
Vijek sretan čas mi, kad mi Bože dade
Te Tvoju začuh pjevačicu-vilu.
Ja učio sam na Tvog srca žaru,
Na vatri Tvojoj što je dar s nebesa;
Na divskome Ti jačao se maru,
Gdje plamna duša zemne brige stresa.
Ah, Tebe, Tebe nijesu cijenit znali;
Ti mrtva glavo, pjesniče nam živi;
Poimat kada genija su znali,
Bijaše kasno da se kaju krivi.
Tvoj duh nam trudne noći je žrtvovo,
Zaradit krušca dok je moro danju,
Pod gluhim nebom plamno si maštovo
O ljepšem doba, ljepšem pouzdanju.
Gospoda naša slatkim rajem sniju,
Dok umovi nam znojem slavu pišu,
Vojnici rada krvcu dokle liju,
Prvaci njeg'vi na perju se nišu!
O, ljubljah Te - i srećan sam se nado
Da i mom oku čas će sreća donit,
Da na ruku Ti čelo spustim mlado,
Da uzmognem se geniju poklonit!
I čas je došo i - naopak jao,
Kad vita Tvoja klonula su krila,
Kraj križa Tvog mi korak zadrhtao,
Nad grobom mi se želja ispunila!
Nek mir je Tebi! Grob gdje genij snije
Vjekovita je knjiga otvorena,
Preporođeno gdjeno ljudstvo štije
Zakonar svijeta, umom posvećena.
Ah, daj da i ja na toj stazi mojoj
Božanstvu s grijeha ne budem si kriv,
Dok duh se misli uvijek klanja Tvojoj:
Vilovat dovijek, il mrtvovat živ!
Bugarkinje, 1885.