Silvije Strahimir Kranjčević — Utjeha — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićUtjeha

Haj, kad tuga srce kida
Pa te pije poput zmije,
Kad i ovo malo vida
Gasne s jada krvavijeh,
Kad te suhi razbor sudi
I u obraz psovku baci:
Što ti lude ono grudi
Sve uzdišu za oblaci;
Haj, kad nada svaka vara,
Kad se s lica prezir čita,
Kad se trista gospodara
Stijenama na te hita,
I kad jedan pogled holi
Kazuje ti gordo dosti,
Da si bokče, Lazar goli,
Živareći od milosti!
I kad otrov jošte veći
U srce te ljuto zgodi,
O, moj druže, nemoj reći:
Ah, čemu me majka rodi!
Kreni mi se noge lake
Na prirode čisto krilo,
Gledaj zvijezde i oblake,
Gledaj ono cvijeće milo,
Slušaj, kako vjetrić šumi
Uvrh lista jablanova;
Gledaj, druže, i razumi
Ovu igru od vjekova!
I kad prst se zalud diže
Skinut pečat s tih usana,
Kad najdublja misô pliže
Tek po pjeni okeana,
I kad crv te stane peći,
Gdje toj tajni svjetla nema,
O, moj druže, nemoj reći,
Čemu ova igra nijema?!
Već se kreni vedre svijesti,
Ima nešto što još vrijedi;
Gledaj, druže, s radne pesti
Kako krvav znoj se cijedi,
Kako buši zemnu grudu
I sokola seže siva,
Svojom borbom i po trudu
Kako čovjek divom biva!
Tko li krenu sile jake,
Tko bje onaj stvarajući?
Stvorile su radne šake
I umovi gladujući!
Vrti ti se svijet tako,
U patnji mu klije sila;
I on skače, druže, lako,
Kano Antej majci s krila!
Haj, kad tuga srce kida
Pa te pije poput zmije,
Man' se, druže vedra vida,
Onih briga tričavije'!
Trut se bani, trut se šeće,
Bje - i truta nema više,
A lijepo malo cvijeće
Sveđ se mladi, sveđ miriše...