Učitava se... |
Vani sniježi. Tamno... zimno...
Puca negdje grana suha;
Stijenj dršće ko da luta
Divlji oganj s groba gluha.
I srce je grob otaki,
A želje su iskre divlje,
I kad uzdah srcem prođe,
Motaju se življe... življe...
Vani sniježi. Zbogom, zbogom,
Mali cvijete, što ćeš mrijeti;
Kad bi mogo suhar moju
Sobom u grob ponijeti!
Smrznuše se suze mnoge
Što su na te negda pale;
Zbogom, zbogom, ove moje
Ne bi tebe ogrijale!
Vani sniježi. Al je teško
Što mi pune prsi stište;
Il to uzdah srce tlači,
Il to suza puta ište,
Il se demon neki ruga
Pustoj smjesi mojih snova;
Sa dvije pjesme i tri suze
Ode proljet pjesnikova!
Vani sniježi. Pusto... zimno...
Puca negdje grana suha;
Ni ne vidjeh - gle, uza me
Stoji neka sjena gluha.
Po njoj pada crna halja,
Pogleda je ukočena;
To je prošlost svih srdaca,
A zove se uspomena.
- Što si došla? - htjedoh reći,
Al ne mogoh reći ništa;
Ona na me muče gledi
Kano mrtvac iz grobišta.
I htjedoh joj primit ruku,
Al zahvatih po praznini -
Ništa... prazno... pusto... zimno...
Magla u toj pustolini.
I osjetih da će ona
Isto tako meni doći
U čas zadnji moga vijeka,
U početak vječne noći.
Blijedjeti će tako nijemo,
Dok i srce ne ozebe,
Dok u magli zadnje suze
Ne izgubim nju i sebe.
Što će doći? Što da gledim
Polomljena svoja krila?
Što mi može ona dati
I čemu je ona bila?!
- - Vani sniježi. Pusto... zimno...
Točeć drvo, crvić kuca -
Laka noć ti, zadnji cvijete,
Vani sniježi, granje puca...
Vienac, 1891.