Učitava se... |
.... Iz tamne noćne strane, gle, idu, opet idu,
Nit plaču nit se smiju u dosadi, bez volje.
Sve šute, šute, šute - u staklenom im vidu
Otegnulo se pusto i poharano polje - - -
I prolaze kraj onih što poć će kud i oni,
Al prolaze bez riječi, a jedan val ih nosi,
I sprovoda im oba sudbina ista goni
Ko atome kotača sveđ naokolo osi.
I ginu u dubinu - ko snijeg u crno ždrijelo -
I nestaje ih tamo bez osvrta, bez išta,
Ko kaplja, što iz gore na svjetlo izbi bijelo,
Pa prošuškavši poljem u ponor mre i - ništa.
Tek čini se da oni što svetokrugom sjaje,
Kad majstor bi ih pito: bi l' rado da se vrate?
Ah, mrtvi već, na rubu, gdje samrt crnija je
- Oborili bi glave i trgli sunovrate!
Život, Zagreb, 1900.