pružio sam ti ruku, u tom trenutku
nisi ništa osjećala prema meni,
rekla si neka se sagnem i podignem
grumen zemlje, neka nekog zamolim
za bilo što iskupiti se, iskupiti,
što li, više ne mogu sjediti uz tebe,
ustajem nekako naglo i odlazim,
spuštam se niz najdužu ulicu,
ima i dužih, ne pratiš me pogledom,
ne plačeš, možda nisi ni tužna, sve je
u našim glavama bistrije no prije pet
minuta, prilaziš bliže zidu u svojoj
sobi, stavljaš ruku na zid, prislanjaš
i čelo, netko ti zvoni na vrata, ipak,
ti ne otvaraš, bit ćeš sama, sve dok
ne pokreneš vrijeme.