Kroz vatromete iskara
vlakovi mimoilaze
turobno svjetlo ove postaje.
Za vjeđama nam
varka zlatnih okana
i igla čađe ostaje.
Tek katkad koji crn
i umoran noćni vlak
pred našim pragom
sustane -
i zaspi na slijepoj stazi
taman i teretan.
I tako sami,
sami na pustoj pruzi smo,
i crnu čađu suzimo,
i ne možemo nikud s male postaje.
Jedan nam žmirkavi fenjer
i jedan kolosijek dostaje.