Mrači se poljsko nebo, mrače se poljske oči!
Daleki druže, tvoje je plavo? Tvoje su vedre?
Danas dok čitam staro pismo iz Vjenjec Zdruja,
sjećam se referenduma za naziv tvog rodnog mjesta,
kada su naši glasovi prevagnuli izbornu sreću,
i mali se sunčani Londek u zelenoj kotlini Šleske
odonda prozva Vjenjec.
Rekli smo - neka nas Vjenjec sjeća na ovaj susret
na vjenčić vesela bratstva savijen pod Sudetima,
a tebe nek sjeća na zemlju iz koje smo pronijeli pjesmu
o husinjskom rudaru šumama Vjenjec Zdruja.
Nije za tebe Vjenjec ostao samo ime;
za tebe on je i za nas čvršći od vijenca gora.
Mi pamtimo i danas i volimo ko i prije
to pravo nebo Poljske, i prave poljske oči,
i znamo, nebo je plavo, znamo oči su vedre.