Stanko Vraz — Đulabije IV — Tekst

Stanko VrazĐulabije IV

Broj otvaranja: 1530

IV

(1841)
 
1.
U zemlji slovinskoj,
   što se zvaše savska,
Stoji jedno brdo,
   na njem crkva slavska,
A ispred te crkve
   do tri lipe stoje,
Ko tri slavske sestre
   ispred kuće svoje.
 
2.
Krasna su ta, brate,
   drveta u proljeće,
Kad ih zelen-lišće
   kiti i miris-cvijeće,
Gdje pružaju granâ
   ramena široka,
Kraj svoj blagoslivljuć,
   bi reć tri proroka.
 
3.
Na krasno to brdo
   za doba proljetnje
B'jahu svakidašnje
   podvečer mi šetnje.
Ko rođene sestre
   ja te lipe grlih,
A crkvi se klanjah
   ko majci sin vrli.
 
4.
B'jaše mjesec lipe,
   što mu kumovaše,
I u krsni kolač
   svoje ime daše, -
Kad ti jednom dođoh
   pre sunčanog pada
I pred krovac sjednem
   mirisa i hlada.
 
5.
Krasna ti je večer,
   nebo bez oblašca,
Zapad tek nadahnut
   ko stidom sunašca:
Ispred crkve zuje
   komarci, mušice,
Svoje igrajući
   kolo jatomice.
 
6.
Sve ostalo b'jaše
   tako mirno i nijemo,
Već je isti vjetrić
   na ružah zadrijemo.
Te si mogo čuti
   baš i istog crva,
Kako zubi toči
   utrobinu drva.
 
7.
Al uto nad glavom
   kliče drobna ptica
Tužno i žalosno
   kano kukavica;
S tuge stane padat
   s lipâ zdravo cvijeće:
Tu i meni s muke
   srce zatrepeće.
 
8.
Evo na zapadu
   nebo plamti u žaru,
Naličnom na škrlet
   i zlatom protkanu;
I tu se ukaza
   čudesno vidjelo:
Ženski lik odjeven
   u ruho prebijelo.
 
9.
Vijenac ružmarina
   čelo mu obavi,
Nad čelo se zvijezda
   živa mu postavi;
U lijevoj mu ruci
   zlatan krst počiva,
Desnom na nebeska
   vrata pokaziva.
 
10.
Još na mene oči
   milotom okrenu,
Još se mukotrpno
   ustima nasmjehnu:
Uto se otvore
   ta nebeska vrata,
Pa mi oči oteše
   silnim žarom zlata.
 
11.
Kad se opet razabrah
   i podignuh oči,
Vas je zapad bijelan
   nalik mramor-ploči.
Ne ima traga suncu
   ni ženskome liku,
Ne ima glasa zuju
   ni ptičjemu kliku.
 
12.
Sve iščeze ko jutrom
   snoviđenje živo,
I ja bih sâm sudio,
   da sam samo snivo;
Al mi stoje četir
   svjedoka - vidjela: -
Te tri cvjetne lipe
   i ta crkva bijela.
 
13.
Vikači, pisači
   inostranih stolâ:
Guske teutonskih -
   trideset kapitola,
Zašto krekećete
   ko u barah žabe?
Zašto i buncate
   ko pijane babe?
 
14.
U zao čas vam jadi,
   i groze i vika!
Pusta vaša taštog
   mudrovanja dika!
On što se za vijeke
   i narode stara,
Ne sluša laj pasâ,
   nit krič novinara.
 
15.
Što bacate na nas
   strijele pune rđe,
Odbit će se na vas
   oštrije i tvrđe;
I svak lanac, o vrat
   što kujete nama,
Pretvorit se u ključ
   do slobode hrama.
 
16.
Tko hoće slabijeg
   svog brata da sudi,
Pada pod sud božji
   i neba trijes hudi;
Tko hoće pod jaram
   bratu vrat da metne,
Neće vijek slobodi
   gledat dane cvjetne.
 
17.
Svi narodi braća,
   svi su božja čeda,
Na njih jedno nebo
   i jedan bog gleda;
I ko jedno sunce
   nad svimi ishodi,
I jedno stoj, vladaj
   pravo nad narodi!
 
18.
Zato vi tjerajte
   iz glave još za dne
Od gospodovanja
   vuke uvijek gladne!
Koljite u srcu
   zmije od osvete,
Vijek za krvcom hlepteć
   gdje gnijezde proklete!
 
19.
Pak se mi slagajmo
   ko ruže u vijencu:
Brat budi Vlah Nijemcu,
   a Nijemac Slovencu.
A bog će se smilit,
   doć opet sloboda,
Nad nami isteći
   sunce bez zahoda!




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com