Učitava se... |
(Pisao sluteći smrt)
Kad tjelesni duša skine tovor,
Kad lopata zvekne nada mnom -
Neće mene slavit ljudski govor;
Jer na glavu ne metnu mi lovor
Ni besjedâ, ni topovâ grom.
Dari, svijete, tvoji su sljeparije:
Otrov med je, pelin cvijet je tvoj,
Trnje vijenac što ga slava vije,
Trnje vijenac što ga slava vije,
Žar mu znanja vir: tko iz njega pije
Dok krv igra, ne zna što j' pokoj.
Al prestavljen duh će znat za blagi
Odmor: prestat će mu smetat mir
Tašti sanci - srcu toli dragi -,
Travne želje i varavi vragi,
Praznih nada neprestan prepir.
Da! prestat će što sad duša trpi,
Spast s nje muke i brigâ teret;
Križ će kititi vijenac - ne što crpi
Iz krvi se il žanje na hrpi
Od trupova - neg ljubavi cvijet.
Ti jedino dobro! o ljubavi!
Ti si dušâ plemenitih kruh,
Ključ i zvijezda k raju, k pravoj slavi;
Rado mladost ja u tebi stravih!
Da još onkraj prati me tvoj duh.
Blago nama, gdje pod sunčan zapad
Natkrivo nas svojim granam bor,
Slušo slatki način priseg šapat,
Usne samo pod cjelovma sklapat -
Dviju dušâ vječni ugovor.
O blaženstva! Al već zbogom, ljuba!
Znaj, i onkraj žive ljubvi san:
Za mnom plakat - tašta je danguba;
Dok nas sudnja ne sastavi truba,
Duh moj k tebi slazit će svak dan.
A ti, brate, štono u prikljeće
Od Mudrice uvede mi um,
Nek te Slava vijek u vijence spleće
Razigrava grčkih maslin cvijeće,
I tih palmâ hindostanskih šum!
I vi, braćo, drugovi na stazi
Rodnog praga ... zbogom, zbogom svi!
Bili za rod svijetli vam obrazi!
Bran'te, diž'te što nepravda gazi...
Vijenac za vas na križu visi.
Zbogom!... Skoro duh će skinut tovor,
Spavat trup spod humka nagrobnog,
Niti marim, bio li nad njim lovor,
Bio l' po svijetu za mnom dug razgovor; -
Ja sam ljubio: - eto vijenca mog!