Učitava se... |
Pô noći je! mîsli spat ne mogu;
Slavulj plače na oknu sred uze,
U srcu mi budi žalost mnogu,
A na oči mami gorke suze.
Sad na pamet dolaze mi slatke
Uspomene - ko sunašce sreće;
Ljubav silna i nje ure kratke,
Kîm nijedna već ravna bit neće.
Gdje sam ja? a gdje li je Ona -
Taj obraz vijek dosta neproslavljen?
Nij' mi jadnu lista ni poklona,
Što tol' davno od nje sam rastavljen.
Mjesec ko čun kroz oblake bježi,
Rasvjetljujuć noć tihu bez vitra:
Eno kuća, vrt i hladnik leži,
Nad njim zvijezda najsjajnija titra.
U hladniku - šta kroz grane sijeva?
U bjelini tu se nešto giblje:
Žena lijepa kano gorska djeva,
A na krilu mušku glavu ziblje.
To j' ljubavnik, a ona ljubovca;
Ona njemu, on njoj lice ljubi;
Oni šapću, al glas svakog slovca
Već na ustam blažen se izgubi.
Još se grle, cjeluju cjelovi,
Šapću muče, tad naglo ustanu:
"Zbogom!" kažuć ljubeznimi slovi,
I iščeznu svako na svoju stranu.
Tim sve umukne; mjesec za oblak mine;
Skrije se zvijezda; studen hlad zapiri;
Isti slavulj na oknu utihne,
Samo srce moje se ne umiri.