Učitava se... |
(1838)
Kroz mladosti zlatna vrata
S guslam b'jaše momak smio,
Srca nadam svim udata,
Brzom nogom koračio:
Tu ga dragi i radosni
Sretnu božić strelonosni:
Dobra sreća! toli rano!
Akobogda, momče, kuda?
Zar si mlado ti tjerano
Od udesa prijeka i huda,
Te sljepački hljebac prosiš?
Što u ruci gusle nosiš?
Hljepca, dijete, ja ne prosim,
Već grem širom bijela svijeta,
Slavu djedov da uznosim,
Da nakupim vijenac cvijeta
Pojuć ustma koje Vila
U kolijevci poljubila.
Od djedova slavu pjeti
Djelo j' prazno, nit je za lik;
Već po svijetu davno leti
Punim glasom gromu nalik:
Tko ima uha, on se uznese,
A za gluhe ne poje se.
Drago j' pjevat slavna dila
S duhom vedrim, uznešenim,
Kad ogrli dušu Vila,
U raju je blagu scijenim:
Hvala gradeć gdje s' razgara,
Ko fenić se, znaj, pretvara.
Drago j' pjevati (istina je),
Što se mlado, krasno zove,
Gdje s' za hvalu hvala daje;
Al uz gusle javorove?...
Što ih poješ, umrli su...
Baci, brajko, gusle k bisu!
Prođi me se, pobratime!
Neću lijeno ja dangubit,
Već sva glasom u to ime
Za junaštvo srca snubit,
Božanstvenu slijedeć želju
K slavnom zlatnom trčat cijelju.
Nemoj na me tol žestoko,
Što ću da ti gradim slavu.
Da ti vedrim mutno oko,
Da ti resim vijencem glavu;
Nâj od sebe bacat dobro,
Već me slušaj, mladi pobro!
Moma, kosu što raspusti,
Što oči kreće s vatrom milom,
Koje lica, koje usti
Sjaju zornim rumenilom:
To ti, brajko, nada svima
Od Vila je posestrima.
Srce kupat u toplome
Snijegu mladih od njedara;
Ustima piti iz ust mome
Dah od srca što udara:
To je raskoš, to i plata
Od bogova tebi slata.
Ništa momak već ne zbori;
Duša misli svakolika;
U razmnivi već se zori
Njemu rajske mome slika.
Mladi božić tim iščeznu,
Pustiv u njeg strijelj ljubeznu.
Jednom smotri, milovidna
Rajskog stvora gdje djevica
Uza nj staše laka, stidna,
Kano bijela golubica
Kad na njivu sjedne plaha
Obziruć se puna straha.
Otkud došla, nij' vidio;
Da mu j' razbor bio svjesni,
Odmah bi se dosjetio
Da se j' otpro dvor nebesni,
Pa da spasi momka smjela,
Bog mu posla svog anđela.
Sad zastijeni, sad razgori,
Sad ushiti, sad usprednu,
Nit od njega što se stvori,
Ne sjeća se kad okrenu
Stidne oči na tu Vilu,
Uzorito lijepu i milu.
Samo riječcu progovori,
Nit ju njemu baš namijenu;
Al već ćuti kako gori
Vas u raskoš neizrečenu:
Puklo bi mu srce zdravo,
Da j' riječ pala na nj upravo.
Kad se prene i osvisti,
Zalud traži rajsku Vilu,
Nit gusala ne ima istih,
Već eto mu gle na krilu
Od srebrnih tankih žica
Leži zlatna tamburica.
On udari; ali glase
Sasvim inim glasom žice,
Mijenja način, al ne da se
Šta će volja nehotice.
Ah ranjen je travnom strijelom
Po srdašcu njegda smjelom.
Vidje momu gdje raspusti
Kosu igrat s hladom milo,
S koje lica, s koje usti
Sjaše zorno rumenilo;
Te spoznade nada svima
Od Vil da je posestrima.
Kupao grud je u toplome
Bijelom snijegu od njedara,
Ustima pio iz ust mome
Dah od srca što udara;
Al mah čaša te razblude
Od sreće mu pade hude.
S tamburicom sada hodi
Širom bijele domovine,
Toli krasne u prirodi
S cvjetnim vijencem od starine;
Al vidi ko s vijenca sreća
Ščupala joj najveć cvijeća.
Vidi kako stupe slavne
Tuđa ruka izgrdila,
Kako djedov grobe davne
Pod lipami oskvrnila,
Gdje spavaju trnja punom
narešeni zlavskom krunom.
Dočim žice najtanjega
Od života jad mu para,
Trepti zvijezda ispred njega
Ko luč divna povrh bara -
Trepti te se udaljiva,
S koje ga nosi želja živa.
Stoga ranu noseć vijekom
Od koje ne ima pridignuća,
Hman se sastat traži s lijekom
Vapijuć - čim mu biva ljuća -
Kano prorok s razvaline:
"Smiluj nam se, Gospodine!"