Gde nesta strah pred svetom tu i pesma presta.
I gle: stojim sada – drvo, sa obranim plodom.
Mre u zglobu volja da se maknem s mesta.
Šta da radim s rukom i u njoj sa slobodom?
Zatočeni: ora je – prhnite iz tela!
Ne leče pesme nikog (tvorce svoje truju):
Gle pesnika u mraku usred dana bela
Gde mu gavranovi krišom mozak kljuju.
Pesme – iskazane iz grla da ih čuje
Veliko uvo sveta – evo natrag huje.
Zar je tu južni kraj i jedino im žalo?
Blizu je praznina i rub se približuje:
Reči ove pesme izdržite još malo
Dok vas smrt il ćutnja skora ne rimuje.