Na zadnjoj stanici noći, često, pohodi me slutnja
I uranjam oči u tiho nespokojstvo mora
Htio bih boju neku, znamen brodolomstva
Kad se vratim u kamen da me ne muči sumnja
Teško je biti more bez traga grebena u srcu
samo utopljenici znaju ništavnost kompasa
Razvijamo jedra naša, hrabro brodolomci
I u najdubljem viru komad zvijezde se bjelasa
Volio sam ceste po kojima ljiljan luta
I šumarak mali i krivu sablju mjeseca na straži
Dok nježna ruka ko plovak od pluta
Ljepotom treperi i drhtavi stisak traži
I u noći često dok klancima lutam
I uranjam oči u veliko nespokojstvo mora
Htio bih boju neku, znamen brodolomstva
Kad se vratim u kamen da me ne muči sumnja