Sunčana Škrinjarić — Plesna haljina žutog maslačka — Tekst

Sunčana ŠkrinjarićPlesna haljina žutog maslačka

Broj otvaranja: 5338

Svake godine cvijeće priređuje svoj veliki, raskošni ples do zore. Tada zvijezde sjaje jače nego obično, a mali lampioni–krijesnice pale svoje svjetiljke po grmovima. S dalekih samotnih proplanaka dopire do plesne dvorane slavujeva pjesma, miševi su članovi zabavnog orkestra, a vjeverica - veliki bubnjar.

To se događa svake godine u isto doba, samo mi ljudi teško saznajemo točnu noć i mjesto plesa, jer je cvijeće tajanstveno... Znate i sami da nikada ne govori.

Ipak, štošta se može doznati od leptira i brbljavih bumbara, tih velikih prijatelja cvijeća. I oni dolaze na te godišnje plesove i svojim krilima kao lepezama rashlađuju umorne plesače.

Ova je priča ispričana malenom, svjetlokosom dječaku koji je volio cvijeće i životinje. Nije trgao cvjetne latice po nasadima parkova i nije vukao za rep svoju sirotu, ostarjelu mačku. Bio je dobar, a životinje i cvijeće vole djecu i povjeravaju im o svome životu više nego ostalima.

Čitavu godinu cvijeće se priprema za taj ples. Kroje se šarene haljine, nježni ukrasi i čudnovate kape, leptiri donose na svojim leđima uzorke iz dalekih krajeva.

Ruža – taj divni cvijet – odijeva nježno, šareno ruho i posipava latice opojnim mirisom. Plavooke potočnice odijevaju modre haljinice sa zelenim kišnim kabanicama. Ljubičica skromno nosi svoju jednostavnu, ali otmjenu odjeću, visibaba dolazi odjevena u bijelo kao vila ili mlada nevjesta. Vitki zumbuli plešu sa stidljivim orhidejama, mirisni jorgovan sa žarkim tulipanima, blijedi lopoč sa sredine jezera dozivlje svoju ljubimicu – hladnu i čudesnu peruniku.

Vi poznajete, sigurno, sve to cvijeće: visibabe i ljubičice brali ste u šumama, ruže se kupuju mamama kao dar za rođendan, jorgovani su možda mirisali u vašim staklenim vazama.

Ali postoji cvijet koji se ne prodaje u trgovinama, ne bere na proljetnim šumskim šetnjama, on ne miriše lijepo, a vrtlari ga ne vole.

Ljudi gaze po njemu i govore: “To je maslačak, obični dosadni drač.”

Pa ipak, na velikom godišnjem plesu imao je maslačak najljepšu haljinu, nitko, pa ni ruža nije bila tako lijepa kao skromni cvijet iz seoskog jarka.

To se dogodilo jedne godine, ne znam koje, jer u životu cvijeća sve se ponavlja. Ono ne broji svoje godine kao mi ljudi, u njih prolazi vrijeme brže nego u našim kalendarima.

Krojile su se haljine za veliku plesnu svečanost, svaki cvijetak bio je radostan, sunce je sjalo, nebo je bilo modro i ravno kao velika staklena ploča. A u seoskom jarku plakao je bijelim suzama maslačak u svojoj ružnoj izgaženoj suknji u kojoj nikako nije mogao poći na ples.

Ali nikoga nije bilo tko bi mu mogao pomoći, samo je jedna božja ovčica čula njegovo jecanje i upitala ga:
“Zašto plačeš? Svi se raduju, a ti si tužan. Reci, možda te mogu savjetovati.”

Maslačak je odgovorio:
“Haljina mi je izgažena, ne mirišem kao ruža ili jorgovan, nemam plavu boju potočnice ni ponosno držanje zumbula. A sutra je ples. Ne želim biti najružniji!”

Božja ovčica se zamislila. Ona je mudra i stara, svuda putuje i svakoga poznaje, ali nije znala pomoći malom maslačku. Samo je rekla:
“Sazvat ću sve kukce i pitati ih za savjet. Sigurno će ti netko od njih pomoći.”

I došli su uvijek zaposleni mravi, krijesnice umorne od noćnog rada, leptiri i bumbari, pčele i cvrčci, uholaže, pa čak i jedan smrdljivi martin.

Ali nitko nije znao pomoći malom maslačku koji je isplakao svoje suze i na kraju zaspao od tuge. Sanjao je o plesnoj svečanosti, o najljepšoj haljini i sjetnoj slavujevoj pjesmi, pa je makar u snu bio zadovoljan.

No, u jarku na povišenom mjestu među šibljem i otpacima stanovao je neki stari, vrlo ružni pauk koji nikada u životu nije bio dobar. Bio je krvnik jadnih mušica koje su se zalijetale u njegovu golemu mrežu, bio je zloban i pakostan, a živio je kao pustinjak. Zato ga nitko nije pozivao na sastanke i svečanosti.

Ali te noći, koja je bila lijepa i jasna jer je mjesec pokazao čitavo svoje okruglo debelo lice, stari pauk osjetio se nesretnim i osamljenim. Osjetio je da mu se približava smrt, a on nikada nije nikoga volio, nikada nije nikome donio radosti i darovao sreće, nego samo tugu i suze.

On pogleda maslačkov cvijet i reče samome sebi: “Izatkat ću mu haljinu nježnu i prozračnu poput najfinije paučine, providnu i laganu od najdivnije pređe kakvu nema niti jedan cvijetak. Učinit ću nekome radost i bit će mi lakše umrijeti, jer teško je ostaviti svijet kad saznaš da te nitko nije volio.”
I stari se pauk dade na posao.

Radio je neumorno čitavu noć, a ujutro je haljina bila gotova. I on je pokloni malom maslačku koji je od čuda i prevelike sreće rasklopio svoje žute cvjetove.

I maslačak odjene haljinu nježnu poput daha, izatkanu tajnom vještinom starog pauka koji umre od sreće i ponosa jer je cvijetak bio prekrasan i svatko mu se morao diviti.

I u svojoj prozračnoj, paučinastoj haljinici maslačak ode na ples. Svi su se divili njegovoj haljini, najljepšoj i najčudesnijoj u koju je stari pauk utkao svu ljubav svog oporog srca koja je bila skrivena na dnu. Maslačak je plesao sa svima i bio je sretan. Glazba je te noći bila krasna, životinje su se umirile slušajući slavujevu pjesmu, pa i posve mala djeca u kolijevkama prestala su plakati. Maslačak je bio sretan i radostan. Dozivao je leptire i razgovarao s bumbarima. On je kao i jasmin i perunika hvatao blijede mjesečeve zrake koje su se prosipale na prostranu poljanu i na cvijeće prekrasno u ovoj nezaboravnoj noći.

Sutradan bilo je sve isto kao i obično, a maslačak je još sanjao o velikoj sreći protekle noći. Neki nestašni dječak puhnuo je njegovu prozračnu plesnu haljinicu i ona se raspršila daleko po putovima.

Ali odonda svake godine uoči cvjetnog plesa maslačci oblače svoje divne paučinaste haljinice i odlaze.

Idućeg proljeća na toj poljani niklo je desetak novih, malih maslačaka i svi su oni također otišli na veliki cvjetni ples. Tako se ova priča ponavlja iz godine u godinu.




Powered by VegCook.net

© 2006-2019 cuspajz.com